preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Ivo Lola Ribar" Labin

 

Projekt „ Vinež va srce“

VINEŽANI

 

Od Dopolavora zdolon se do Placi,

na zgubljenen kvodre još ki put pasojo :

i težok kovar, mlode i mladići,

kakov brek i oblak - naši paežani.

 

Barba Sipe z vozon karbôn dopeljiva;

za konjen kantajoć tece mularija.

Poli Mandi vreme muceć meša horti.

Za ken ste šli, kamo? - stori Vinežani!

 

Mote, Bepi, Ive…

Ca i on je porti !?

 

Ćeš hi noć, ko išćeš, anke va Nevijorke,

besedo domoćo još niso zobili

i kanat starinski kako da još cujo…

Na nogi, z roplanon, z trenon i va borke

zad svojen deštinon muceć so hodili.

 

Dole pole špini

Sunce je kalalo od zlota rećini.

Na kući va file pô je dih od noći.

Va prohe već spijo dve zgubljene boći.

Takov je - kakov je.

Ni selo ni grôd.

I suzo kad pušti: bi reć se smeji.

Vinež, stori kovar… Vinež trudsn spi.

 

Ma lepcega zô me na ten svete ni.

Stihovi Vinežana Daniela Načinovića odišu ljubavlju prema svom rodnom mjestu, prema Vinežu. I mi volimo Vinež, uvijek nam je u srcu, no što o njemu znamo? Što o Vinežu znate?

Zna se da je naselje u predgrađu Labina, da je tu naša škola,da je nastao zbog rudnika, da je štrajk rudara krenuo s Krvove place, da se većina naših roditelja rodila na Vinežu... i možda još štogod.

Točnije rečeno,to smo znali o Vinežu prije našeg istraživačkog projekta „Vinež va srce“ kojim smo željeli bolje upoznati naše mjesto povijesno i zemljopisno. Posebice su nas zanimali dijelovi Vineža, kako se koji dio zove i zašto.Onime što smo saznali  jako smo zadovoljni, a nadamo se da će i vama otkriveno biti zanimljivo.

Nakon zimskih kiša, dolaskom proljeća, krenuli smo u obilazak Vineža.

1.dan smo krenuli u najstariji dio Vineža –Štembergovo ili Bohkovo selo, danas samo Selo. Ta nekolicina kuća u podnožju Labina na brijegu, bila je i jedini dio Vineža do otvaranja rudnika.Naša nas je domaćica gđa. Ester Višković povela kroz Selo pričajući o nekadašnjem životu u Selu i njegovim tada mnogobrojnim stanovnicima.Gosp. Aldo Štemberga ugostio nas je u konobi prekrasne istarske kuće s baladurom za koju misli da ima oko 500 godina.

Prvi stanovnici Sela bili su obitelj Štemberger. Poznati publicist Herman Štemberger istraživao je prošlost svoje obitelji na ovim prostorima. Istraženo je sačuvao njegov rođak Ivan Štemberga koji je zapise na talijanskom jeziku posudio gđi. Rini Miletić  koja je i sama pripadnica obitelji.

Za nas je saznala da je obitelj došla na prostore Istre iz Tirola. Poznato je da su bili vlasnici mnogih posjeda koje su morali braniti od Venecije u 15. stoljeću.  Obiteljski nadimak Bohki dobili su na ovim prostorima. U spisima je istraženo da staroslavenski Bobak znači hermelin ili velika lasica. Postoje i nezapisane legende. U jednoj se tvrdi da je neki Štemberga imao vjernog psa imenom Bobak od kojeg se nikad nije odvajao, a druga govori o pretku fratru koji je napustio samostan zbog žene iz obitelji Bobak. Zna se da su svi Štembergi s područja Vineža i Labina Bohki, a tako se nazvalo i seoce nedaleko Vineža gdje su se neki članovi obitelji nastanili.

Braća Giovani, Mateo i Antonio Štemberga 1741.godine prodaju dio zemlje udruzi za iskop ugljena. Tek s otvorenjem rudnika 1879. ostali dio Vineža osim Sela, počinje nastajati i disati rudarskim životom.

Iz Sela smo vođeni  uskim putićem preko Stena, brzo stigli do Labina tj. Marcilnice, a time i do početka Vineža, mjesta koje stariji Labinjani zovu Kožlje. Kako je nastao taj obiteljski nadimak ispričao nam je potomak obitelji gosp. Serđo Kocijel. Njegov je pradjed Ivan Kozel kao rudarski tehničar, naredbom došao u Labin iz Poljske, točnije iz grada Wodovica ( rodnog mjesta pape Ivana Pavla II.). Oženio se Giusepinom Manzoni koja je zajedno sa sestrom bila vlasnica mnogobrojnih posjeda u okolici . Od Kozel je nastao talijanski Koziel ,hrvatski Kocijel,a u domaćem govoru Kožlje.

Od opskrbnog centra, granice sa Starcima,  krenuli smo natrag prema školi pločnikom uz glavnu ulicu Vineža promatrajući starije i novije obiteljske kuće s lijepo uređenim okolišem.

2.smo dan posjetili Ladence, dio Vineža uz Kapelicu, iznad Krapna. Vodili su nas Karlo i Ivan, učenici koji žive u Ladencima. Na samom početku nalazi se stara zgrada nekadašnje škole. Dječaci su nas poveli uz obiteljske kuće pa kroz borovu šumu čijim su puteljcima nekad rudari išli pješke na posao u rudnik u Krapan ili Rašu.Stigli smo do najstarijeg dijela Ladenci čiji su prvi stanovnici došli iz Ripende, a imali su obiteljski nadimak Ladin.I ovdje su ,kao u Selu, napuštene kuće.

Vratili smo se borovom šumom te razgledali i ostali dio Ladenci, pa i onaj koji je izvan granica Vineža. Vodiči su nas odveli do spilje za koju kažu da jedan odvojak vodi u Krapan,a drugi u Vinež.

3. dan krenuli smo ceston za Bohki, no vrlo je opasna za pješake pa smo krenuli dalje kroz Vinež između obiteljskih kuća. Prešavši srušeni suhozid, stigli smo do mjesta gdje žive članovi obitelji Roti. Tu smo upoznali  92. gosp. Danila Zulijanija.  Njegov je djed Pietro Zulijani Rota kao kurir u službi austrijskog carstva došao ovdje dobivši zemlju na ovom prostoru.

Taj smo dan posjetili i Krvovu placu gdje smo potražili mjesto šohta. Nismo ga mogli vidjeti jer je pokriveno. Srećom u školi imamo fotografiju Krvove place sa šohtom.

4. dan smo krenuli od škole cestom uz Nove kući do Doma kulture. U nastavku su Mišoni koji su nas lani ugostili na svom prostranom imanju koje graniči s Dubrovom.Nasuprot je Komunalno poduzeće, nekad bolnica za rudare,a kasnije rodilište. U pozadini je širok prostor imenom Šćedina. Jedan dio zauzima Ind. zona, a unutar je i dječja oaza za igru – Polverica. Mnoge generacije Vinežana u Polverici igraju nogomet, a nadamo se da će tako ostati i za buduće generacije.

 Gđa Rina nam je objasnila zašto Polverica. Talijanski polvere znači prašina. Prve mine za rudnik radile su se od ugljene prašine, a čuvale su se u udolini tj. Polverici, kasnije barutani u Labinu, a nama je ostao naziv.

Na Šćedini nas je dočekao gosp. Bepi Načinović koji nam je objasnio da su između Šćedina i Kolcića brega još Smreki  nazvane tako zbog raslinja nekad.

Tu smo se zabavili i okrijepili pa krenuli prema Viškovićima gdje nas je dočekala gđa. Nevija Glavičić rođena Višković. Objasnila je da su Viškovići došli iz Turina kupivši ovdje zemlju. Pričala nam je o svom djetinjstvu kad je išla pješke  u školu na Vinežu, a poslije Labinu. Uz put je raznosila mlijeko koje je prethodno pomuzla . Krave su boravile u ovoj staji. Djeca su tada igrala neke druge igre kao npr. lastik i pike.  Ispričala nam je kako su za vrijeme 2. svj. rata, tražeći partizane , Nijemci  zapalili kuću.

5. smo dan posjetili jedini preostali dio Vineža – Kolcić breg koji je granica  sa Marciljanima. Učiteljica Smiljana je tu provela djetinjstvo i sjeća se nekolicine kuća na golom brežuljku. Isprva se i zvao Golcić breg što je kasnije u govoru prešlo u Kolcić breg. Danas je kao i cijeli Vinež, gusto naseljen.

Kako bi otkriveno sačuvali od zaborava, sve smo zapisali na letku s kartom Vineža. Ukoliko vi znate nešto što mi nismo uspjeli saznati, molimo vas da nam kažete.

Prezentaciju projekta koju su sudionici mogli pogledati na priredbi možete vidjeti OVDJE, a galeriju fotografija s priredbe OVDJE .

I šlag za kraj, nešto nesvakidašnje! Gosp. Vlatko Martinčić ima zanimljiv hobi – snimanje terena bespilotnom letjelicon tzv. dronom. Uživajte u Vinežu iz ptičje perspektive. 

Priloženi dokumenti:
Karta Vinez.jpg

Tražilica


Napredno pretraživanje
Traži
 
Kalendar
« Lipanj 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

 
Oglasna ploča
 
Korisni linkovi
 
Arhiva dokumenata
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: 400
 
Brojač posjeta
Ispis statistike od 17. 5. 2011.

Ukupno: 422469
Ovaj mjesec: 2420
 
 > Vinež va srce
CMS za škole logo
Osnovna škola "Ivo Lola Ribar" Labin / Rudarska 9, HR-52220 Labin / www.os-ilribar-labin.skole.hr / ured@os-ilribar-labin.skole.hr
preskoči na navigaciju